ODLOMAK IZ KNJIGE: 13. Voz iz Blajkovca
stigao je u Beograd oko tri sata po podne u vreme najveće gužve na ulicama.
Čim je izašao iz voza, Blagoje se uputio uzbrdo Balkanskom ulicom. Prošlo
je pet godina od kada je poslednji put bio u Beogradu. Ukupno je bio četiri
puta: prvi put dok je bio u osnovnoj školi sa ekskurzijom, drugi kada
je bio u vojsci, treći put pre pet godina sa Milkom kada su vodili decu
u zoo vrt. Sada je u ovom gradu četvrti put. Nije poznavao grad, nije
imao ni poznanika ni rodbinu. Samo mu je blještavo majsko sunce bilo poznato
dok se penjao strmom Balkanskom ulicom za koju su mu rekli da vodi u centar.
20. ... "Mlade sobarice
u hotelu Interkontinental u Beogradu bile su u svakom pogledu profesionalne
i diskretne. Ipak, nisu mogle da povremeno ne prokomentarisu pojavu nekih
gostiju koji su cesto odsedali u hotelu. Njihovu paznju posebno je privlacio
gost iz apartmana 207, koji je vec godinu dana bio stalno zakupljen. Bio
je lep, vitak covek, cetrdesetih godina, plavih ociju i plave kose veoma
kratko podsisane, uvek besprekorno obrijan. Nosio je samo skupa odela,
cesto ih menjajuci i kombinujuci sa raznobojnim svilenim kosuljama. Uglavnom
su bila crne boje, a sako je oblacio uvek, cak i leti. Na desnoj ruci
nosio je blistavi zlatan sat, a na domalom prstu veliki zlatan prsten.
U ustima bi cesto drzao cigaru i miris najfinijeg duvana sirio se iza njega hodnikom kad god bi prosao. Lice mu je bilo ozbiljno i stalozeno, ali nikada namrsteno. Pogled mu je bio hladan i bez emocije. Napojnice, i to izdasne, davao je obavezno svima, pa i sobaricama. Ipak, nijednoj od njih nikada se nije osmehnuo, nikada nijednu nije pogledao kao zenu, kao devojku, a nisu ga mogle videti u drustvu bilo koga drugog osim zaposlenih u hotelu koji bi mu eventualno preneli putnu torbu ili predali neku poruku. Uvek je bio sam. Kola je menjao veoma cesto, a najvise je voleo skupe dzipove u crnoj boji. Niko tacno nije znao kakvim biznisom se bavi, osim sto se nagadjalo da je vlasnik dva butika u prizemlju hotela. U jednom su se prodavale skupe cigare, strana pica i parfemi, a u drugom sportska oprema najpoznatijih stranih proizvodjaca. Jedino sto su jos sobarice uspele da saznaju o njemu je da se zove Nikola Boric, da je stalno nastanjen u Vrscu i da je u Beogradu cesto poslovno, te zato uvek ima zakupljen apartman. Kada bi mu namestale sobu, a prosto su se utrkivale u tome, nisu imale mnogo da spremaju. Njegova posteljina cesto je bila netaknuta, a ako bi i prespavao u njoj, ujutru bi bila namestena i besprekorno utegnuta. Kupatilo je za njim uvek bilo cisto i svi peskiri uredno poredjani. Koristio bi samo jedan mali i taj bi uredno slozio i stavio na pod iza vrata. Sve je oko njega bilo besprekorno cisto i sredjeno. Od djubreta su ostajali samo opusci od cigara i poneki zilet. Koracao je lako i besumno kao da lebdi iznad zemlje, kao da je od vazduha. Tiho je dolazio i jos tise odlazio. Da je nocio u sobi sobarice su mogle da zakljuce samo po tom uredno slozenom peskiru na podu iza vrata. No, jedno je bilo sigurno. Para je imao i to mnogo. Mnogo vise nego sto se moglo zaraditi od ta dva butika, mnogo vise nego sto se moglo zaraditi u kaficu „Dol", na spratu, za koji se takodje suskalo da je njegov. I za kockarnicu koja se nalazila u hotelu pricalo se da je delom njegova, delom ko zna cija, mada to niko nije mogao sa sigurnoscu da potvrdi. On je mnoge noci provodio tamo, ali nikada nije vidjen kako se kocka, niko nije video da pije bilo sta drugo osim kisele vode. Nije vidjan da sa nekim sedi, razgovara, druzi se. Uvek je sedeo sam, ponekad izmenjao koju recenicu sa nekim od gostiju, a onda je usred noci odlazio negde u nekom od svojih automobila. Devojke koje su bile zaposlene u tim, navodno njegovim buticima, bas kao i nekoliko dama koje su radile u kockarnici kao krupijei, darivao je ponekad skupim parfemimima, ali nikada se nijednoj nije udvarao, nijednu nije pozvao u drustvo, na pice. Ni muskarci nisu bili vidjani u njegovom drustvu, mada su kruzile price da ima neko takvo drustvo. Ipak, bilo je to daleko od svih dezurnih carsijskih ociju, i bile su verovatno samo price. Ne moze se reci da se devojke iz butika, kao i mnoge zene zaposlene u hotelu nisu trudile da se nadju na njegovom putu, da budu zapazene bas tako, kao zene, a ne samo kao personal. Bilo ih je mnogo zainteresovanih, ali nijedna nikada nije dobila cak ni najmanji osmeh, ni malo uocljivije paznje. Samo napojnicu. I te noci, kada je prosla ponoc, usao je Nikola Boric u uglancano kupatilo apartmana 207. Dugo se tusirao pod vrelim mlazom vode, a potom veoma pazljivo obrijao. Obukao je jednu od svojih sarenih svilenih kosulja kakve je najvise voleo da nosi, pazljivo izglancao svoje crne italijanske cipele i na zglob desne ruke stavio svoj zlatni Patekov sat. Onda je otvorio malu putnu torbu koja je stajala ispod kreveta i izvadio iz nje crni kozni pojas u koji je zadenuo revolver Ruger GP 100. Potom je izvadio drugi pojas i stavio ga oko ramena. U futrolu ispod pazuha stavio je pistolj Colt defender 45. Zadigao je nogavicu i stavio oko lista pojas sa futrolom u koju je smestio revolver Colt detective special 38. Podigao je drugu nogavicu i namestio pojas na kome je bila prikacena futrola sa nozem. Najzad je obukao crni sako i jos jednom bacio pogled na ogledalo. Sve je na njemu, kao i uvek, bilo besprekorno. Torbu je smestio u orman i pre nego sto ce izaci iz sobe izvadio je iz dzepa tubus sa Cohiba cigarom. Zapalio je i drzeci je u zubima, izasao iz sobe. Sobarice koje su sedele u svojoj prostoriji na kraju hodnika i dezurale, cim su ga videle izasle su u hodnik i naklonile se. Klimnuo je glavom u znak pozdrava. Sisao je u prizemlje i prosavsi dugim hodnikom hotela stigao do kockarnice. Na vratima su stajala tri momka obucena u konfekcijska odela iste velicine. Na jednom od njih, nizeg rastom, odelo je izgledalo smesno sa podvrnutim rukavima i nogavicama koje su se vukle po zemlji. Na bedzevima koje su nosili pisalo je „OBEZBEDJENJE", dok su se oni tiho domundjavali i kikotali dezurajuci ispred vrata. Nikolina pojava izazvala je njihovu potpunu pozornost. Razdvojili su se na obe strane vrata propustajuci ga da prodje. On ih nije ni pogledao, a oni su oprezno gledali na sve strane, jer je ocigledno neko veoma vazan usao u kockarnicu. Dok su dvojica ostala napeto da motre na ulazu, onaj nizi sa zarozanim nogavicama i podvijenim rukavima koracao je, skoro imitirajuci Nikolin korak, tacno dva metra iza njega. Nikola je otisao pravo za sank i seo na visoku barsku stolicu. Odatle je imao odlican pregled citave kockarnice, jer je u ogledalima sanka mogao da vidi sve sto se dogadjalo, a da pri tom njega niko nije mogao videti. Sanker se odmah servilno nasao kraj njega. — Kiselu vodu s ledom — rekao je Nikola. Omanji momak iz obezbedjenja samo je nemo stajao poput kuceta iza njegovih ledja. Onda je Nikola, ne okrecuci se ka njemu, rekao samo: — Nisam tu. Omanji momak je primivsi ovu poruku, sa vaznoscu prvog glasnika, krenuo ka izlaznim vratima. Svojim kolegama koji su ga napeto cekali upitnim pogledima, samo je dao znak tako sto je odmahnuo rukama. Svima je bilo jasno sta to znaci: on nije tu. I ko god bi veceras dosao da se raspituje za NJEGA, naravno samo pokretom glave ili ocima, jer njegovo ime se glasno nije pominjalo, odgovor momaka iz obezbedjenja bice odrecno odmahivanje glavom. I svima ce biti jasno. Za momke na vratima to je bio posao kome su pridavali izuzetnu vaznost. Bila je to prva stepenica u skoli koju su izucavali da bi jednog dana postali vazni, kao sto je Nikola u njihovim zivotima bio vazan. Ne zato sto ih je placao i konfekcijski oblacio, nego zato sto je on za njih bio idol. O njemu nisu znali mnogo, vec su samo ponesto naculi, a i to su uglavnom bile price Najveci deo predstave koju su imali o njemu bila je samo njihova imaginarna konstrukcija u koju je on bio ugradjen kao idol. On ili samo njegovo ime koje se vec pune tri godine nije glasno izgovaralo. Nikola je to znao i zato se cesto pitao sta oni zapravo ocekuju od svojih zivota kada su se vec tako mladi predali u ruke tom grozomornom idealu koji je on ostvario, mada to nikada nije zeleo. Oni to zele. Ali zasto? Da li je samo novac to sto ih gura u tako mracne ambicije? Mozda privid moci i vrsta uvazavanja koju oni koji se popnu na takav presto uzivaju? Ili je to nemogucnost da se iskazu na nekom drugom, casnijem i boljem putu, koji bi im doneo mnogo spokojniji zivot nego sto ga on sada ima. Ne. Oni su svesno prizeljkivali da budu upravo to sto je on sada. Ni sam dugo nije bio svestan svoje pozicije. Niti je znao niti ocekivao da ce biti tako opasan, da ce biti na takvom glasu, da ce imati obozavaoce koji bi se bez razmisljanja bacili ispred metka koji je njemu namenjen. Nista od toga nije pretpostavljao dok je gradio svoju malu imperiju, ziveci tiho i skrovito kao radnik na gradilistima i povremeno obavljajuci neke druge poslove koji su mu donosili ogromne sume novca. S tim novcem u pocetku nije znao sta da radi, a onda su ga naucili. Ipak je jos izvesno vreme proveo radeci na nekoliko gradjevina kao obican zidar, jer nije bilo pozeljno da se zna koliko je imucan. Konacno, pre godinu dana izasao je iz ilegale i usao u zivot mocnih i bogatih. Lako se oprostio od sirotinjskog zivota kakav je oduvek vodio, ali se tesko predavao uzicima koje je novac donosio. U stvari, trudio se koliko god je mogao, ali nije uspevao. Nije mogao da se opusti. Da li zbog godina, jer je prvi put u trideset sedmoj godini uspeo da kupi sebi kvalitetan zilet i kvalitetne cipele, pristojno odelo i automobil, ili zbog prirode posla u kome je stekao svoj imetak? Bice da je ovo drugo bilo u pitanju. Uvek je bio na oprezu, bez velikih i dugorocnih planova. Svako sutra bilo je za njega dan vise, a svako juce dan dalje od svega onoga sto je ostavio za sobom u proslosti. I sve sto je o sebi znao pre, sve sto je osecao, voleo i cemu se nekada radovao, bilo je duboko zamrznuto u njegovom dusevnom ledu. Pazljivo je odrzavao tu hladnocu jer ako bi se taj led istopio, on bi bio mrtav pre nego sto bi fizicki umro. Zato je zaboravio da se smeje, zaboravio da oko sebe primecuje lepe stvari i lepa lica, sve sto bi ga moglo razmeksati, sto bi ga moglo ubiti. Noci je provodio gledajuci lica koja su se smenjivala za ruletom, nasmejana i napeta, lica puna strasti, grceva i osmeha, razocaranja i trijumfa. Gledao ih je, nijednog trenutka ne saosecajuci ni sa jednim. Ta moc da ne zadrhti u tudjoj egzaltiranosti cinila ga je spokojnim i zadovoljnim. Kontrolisao se, bio je u potpunosti gospodar nad svojim emocijama i to mu je bilo najvaznije. I dok je te noci, lagan kao pero, koracao izmedju kockarskih stolova i dzekpot automata, paznju mu je privukao napadan i jak zenski smeh. Mnogo je takvog zenskog smejanja cuo za tim kockarskim stolovima i nikada ga nijedan nije posebno dotakao, pa ne bi ni ovaj da mu se nije ucinio nekako bliskiji, suvise poznat. Polako se okrenuo ka stolu odakle je dolazio smeh i otkrio da pripada crvenokosoj dami, cetrdesetih godina, veoma doteranoj, u utegnutoj crnoj vecernjoj haljini golih ledja. I dok je pogledom odmeravao njena skladna ledja, jedna muska ruka nasla se na njima. Muskarac je bio njoj bliskih godina. Nosio je skupo vecernje odelo i naocare za zlatnim ramom. Smejali su se zajedno jer je pred njima verovatno bio neki dobitak. On je bio lovan, i to veci cim je sebi mogao da priusti provod u ovoj kockarnici. A ona? Ona je bila s njim bas zbog toga i to je bilo ocigledno. Nikola se brzo okrenuo od njih i vratio do sanka. Odatle je mogao da ih posmatra u ogledalu, bez opasnosti da ga prepoznaju, jer oboje su mu bili dobro poznati, a spadali su u kategoriju ljudi koje je zeleo da zaboravi. Posmatrao ih je u ogledalu sve vreme dok su igrali na ruletu, a kada ih je sreca napustila, krenuli su ka izlazu. Nikola je istog trenutka ustao od sanka i krenuo za njima". ...
|