ODLOMAK IZ KNJIGE:

13.

Voz iz Blajkovca stigao je u Beograd oko tri sata po podne u vreme najveće gužve na ulicama. Čim je izašao iz voza, Blagoje se uputio uzbrdo Balkanskom ulicom. Prošlo je pet godina od kada je poslednji put bio u Beogradu. Ukupno je bio četiri puta: prvi put dok je bio u osnovnoj školi sa ekskurzijom, drugi kada je bio u vojsci, treći put pre pet godina sa Milkom kada su vodili decu u zoo vrt. Sada je u ovom gradu četvrti put. Nije poznavao grad, nije imao ni poznanika ni rodbinu. Samo mu je blještavo majsko sunce bilo poznato dok se penjao strmom Balkanskom ulicom za koju su mu rekli da vodi u centar.
Vreva velikog grada, nepoznati ljudi, ulice zakrčene automobilima, prepuni izlozi svakojake robe, odmah su učinili da je sve drugo zaboravio. S obzirom iz kakve provincijske učmalosti je došao, pred njim je bio život i odlučio je da mu posveti ostatak dana.
Zagledao je izloge sa Nike patikama, Swatch satovima, Beneton krpicama. Zagledao je i kioske sa skupim cigarama, stranim pićima i čokoladama. Ulazio je u Mek Donald's, ali samo da bi ga razgledao i zavideo ljudima koju su tu mogli da dovode svoju decu. Uočio je mnogo luksuznih poslastičarnica, restorana, kafića, sa prelepim baštama. Zagledao je i mnoštvo hamburgernica oko kojih se širio primamljivi miris roštilja. Za ručak je ipak uzeo samo dve suve kifle i jogurt.
Obišao je i "znamenitosti" kao što je bila stanica podzemne železnice kod Vuka, za koju su mu svi govorili da to treba videti, i evo, sada je gledao. Gledao je i vodoskok na trgu kod Savezne skupštine kao i klince na rolerima.
Skupih automobila i džipova mogao se nagledati na svakom koraku, a to ga je podsećalo na Šikaru. Primetio je i prosjake: invalide, decu invalide, bebe-invalide u rukama majki koje su prosile. Sve je bilo izmešano u vrevi Beograda kakvog ga je zatekao u svom četvrtom dolasku. "Promenio se za pet godina. Mnogo se promenio".
U kasno popodne, kada je veče već počelo da se najavljuje, raspitao se za konačište, za adresu koju mu je dao Rade pekar.
Bila je to mala uličica pored Centralnog groblja. Već je bilo deset sati uveče kada je konačno, posle mnogo lutanja, uspeo da nađe pravu adresu. Vrata mu je otvorio suvonjavi matori čičica koji mu je odmah saopštio da je zakasnio i da mesta za večeras više nema. Onda je Blagoje molio i rekao da ga šalje Rade pekar iz Blajkovca i... jedno mesto se ipak stvorilo. I to kakvo mesto.
U dvorištu iza kuće bila je još jedna kuća nalik na veliku štalu. U njoj dugačka soba puna kreveta na sprat. U krevetima, već zaspali umorni beskućnici, radnici u potrazi za poslom, srećom i boljim životom. Svi beogradski dođoši koji ovde nikoga nemaju bili su na ovom mestu ugošćeni za jeftine pare. Čičica je naplaćivao veoma povoljno za sirotinju - samo jednu marku za noćenje. Sa dvadeset kreveta koliko ih je bilo, čika Vasa je dnevno ubirao dvadeset maraka. Blagoje je mogao samo da nagađa koliko je sirotana u ovim vremenima posećivalo Beograd i tu noćilo. I svi su bili zadovoljni, a preporuka za ovaj pansion bilo je i više nego kreveta.
Ispred spavaonice Blagoje je morao da izuje cipele i stavi ih u red sa ostalih dvadeset pari cipela, isto tako kaljavih i poderanih, da plati unapred i zatim da preskače tuđe pohabane plastične torbe, sve slične njegovoj, koje su ležale po podu. Čika Vasa ga je sa baterijskom lampom, kao razvodnik u bioskopu, sproveo do jednog praznog kreveta, dok je huk disanja i hrkanja ispunjavao prostoriju.
Najzad je seo na krevet shvativši koliko je velika konkurencija u potrazi za poslom. Koliko li ima ovakvih pansiona? S druge strane, koliko ima čika Vasa, Radeta pekara i ostalih koji lepo žive od teških vremena i bogate se? Sve su se više razotkrivali.
Čim je legao, zaspao je.
Probudio se sa prvim suncem jer su se tada i svi ostali probudili, žureći da što pre krenu u potragu za poslom i što više iskoriste dan. Niko ni sa kim nije razgovarao. Dvadeset muškaraca disciplinovano je spremalo svoje torbe i izlazilo napolje, pretraživalo po cipelama ne bi li našli svoje, a onda bi išli u dvorište iza kuće gde je bilo takozvano kupatilo. Tri poljska klozeta, a na sredini dvorišta nekoliko instaliranih improvizovanih česama vezanih nad zajedničkim velikim koritom. Na dasci iznad svake česme bilo je okačeno po jedno ogledalce i tu su svi gosti pansiona mogli da se umiju i obriju. Da nije sve bilo tako jadno, bedno i tužno, bilo bi smešno kako se čovek kao Vasa Grobar lepo dosetio da napravi nešto nalik na specijalizovani pansion u jednoj običnoj štali. Najgore je ipak što su svi bili zadovoljni.
Blagoje je strpljivo čekao svoj red, najpre ispred klozeta, a onda ispred česme. Ponovo je uočio da ovde niko, zaista niko ni sa kim ne razgovara, kao da je to bilo zabranjeno. Hteo je ponešto da pita, ali niko ga nije gledao. Dvadeset muškarca kao dvadeset konja, dresirani i uigrani, oborenih pogleda obavljali su jutarnju toaletu i ubrzo odlazili. "Koliko li su noći i jutara već proveli ovde?" Možda su svi otupeli od umora i beznađa, a svaki novi dan bio je samo još jedna šansa u nizu već izgubljenih. Sve više ga je prožimala zebnja da sa nalaženjem posla neće biti lako. Kad bi bar mogao s nekim da popriča, da razmeni iskustva, čuje informacije, ali shvatio je da među njima zapravo vlada konkurencija. Svi jurišaju na isto, za svakoga je nalaženje posla bilo pitanje života ili smrti. Pa kako mogu razmenjivati informacije, kako odati najveću tajnu - gde i kako naći posao? Svejedno, mora da pokuša sa nekim da uspostavi kakav-
-takav kontakt.
Stigao je na red za brijanje u poslednjoj grupi. Dvorište se već prilično ispraznilo. Mora raditi brzo. Skinuo je jaknu i obesio o drvo. Pored njega za susednom česmom, mlad, suvonjav i sićušan tip, u narandžastoj jakni, sa kačketom na glavi koji je sada prvi put skinuo. Već ga je zapazio jer je, za razliku od ostalih bezvoljnih i utučenih pogleda, njegov pogled bio živahan, oči su mu klizile kao na ulju, sve je pratio, a nervozni prsti su mu tapkali po kolenima dok je sedeo na klupi i čekao red za klozet. Ipak ni sa kim nije progovorio, a po torbi koju nije ispuštao iz ruku, krcatoj nekom robom, Blagoje je shvatio da je neki sitni ulični preprodavac.
- Ja sam Blagoje Mrkokapa - rekao je dok je na lice nanosio običan sapun jer onaj penušavi za brijanje nije kupovao. Rekao je to sasvim neobavezno ne pogledavši nervoznog suseda. Ali odgovora nije bilo. Nervozni tip je ćutao.
"Koji je to štos?"
- Moje ime je Blagoje - ponovio je ne okrećući se, dok je tupim žiletom pokušavao da se obrije.
Nervozni čovek samo ga je na trenutak ispitivački pogledao, ali kao da se plašio i da diše, a kamoli da pogleda nepoznato lice. Nastavio je bez reči da se brije.
- Blagoje - ponovio je Blagoje. Ponovo je osetio na sebi kratak i nervozan pogled, ali bez odgo-vora. - Ja sam Blagoje - uneo mu se u lice Blagoje.
- Cile - najzad je progovorio nervozni, shvatajući da je ovo neki davež i da može beskrajno da ga davi.
Blagoju je laknulo. Bar je shvatio da tip ima i jezik i ime.
- Blagoje Mrkokapa iz Jabukova kod Blajkovca.
- Života Neimarević Cile iz Zadonjice.
- Gde je to?
- Iza Zadnje Donje pizde materine.
- Poznaješ Beograd? - pitao je dalje Blagoje ne okrećući se ka njemu, kajući se što nije kupio nov žilet, jer bi ipak morao da ostavi pristojan utisak kada ide da traži posao.
- Šta ima tu da se poznaje? Sve više liči na Zadonjicu.
- Ih, pa nije valjda tako...?
- Ja ti kažem. Videćeš. A ti? Šta nameravaš? - konačno se zainteresovao Cile za razgovor.
- Ja sam električar.
- Kakav električar?
- Treba mi posao. Neka građevina, nešto privatno.
- Ima građevina kolko 'oćeš. Gradi se na sve strane. Samo niko ne plaća. Najveći zanat ti je da naplatiš.
- A ti? Šta ti radiš?
- I ja sam nekada bio građevinac. Sada me zanima samo trgovina. Cigarete su ti još uvek najunosnije. Ja ti to preporučujem. Mani se te svoje struke. Teško je sad s tim. Ovo je lova. Odmah staviš u svoj džep. Čisto. Ja sam svakog dana na Novom Beogradu, na buvljaku. Možeš me lako naći. Ajd' zdravo! - naglo je završio sa brijanjem Cile i počeo brzo da pakuje svoj pribor ne bi li što pre otišao.
Blagoje je shvatio da je nepoželjan i razgovor je, eto, završen. Ne okrećući se od ogledala dobacio je, tek da ne bude da nije pitao:
- Znaš možda Labuda?
Pitanje je došlo u trenutku kada je Cile upravo nameravao da svoj žilet stavi u pregradu od nabrekle torbe i njegova ruka se u trenutku, na pomen reči "Labud", zaustavila. Vilica je počela, prvo malo, a onda sve jače da mu podrhtava. Već sledećeg trenutka mogao je da čuje kako mu zveckaju zubi. "Tako, ipak tip nije slučajno tu", pomislio je.
- Koga? - pitao je dok mu je glas podrhtavao.
- Zovu ga Labud. L-a-b-u-d! - precizno je izgovarao Blagoje dok se brisao polako peškirom i ne gledajući u Cileta. Da je pogledao, video bi ga zgurenog, sa drhtavim rukama i ubledelim licem, ukočenog pogleda uprtog u zemlju.
- Šalje te Labud? - uspeo je jedva da procedi.
Ali Blagoje nije čuo "šalje te", čuo je samo "Labud". "Tip ga zna!" Naglo se okrenuo obradovan: - Da, Labud.
Cile se lagano podigao, odjednom je izgledao iznureno i bolesno. Stavio je ruke na lice i sa nekoliko pokreta trljao obraze šakama, pokušavajući nešto da kaže dok ga je Blagoje, zapanjen, nemo gledao.
- Kako si znao da sam ovde? - najzad je drhtavim glasom procedio Života Neimarević Cile.
- Nisam... - odgovorio je mirno Blagoje. - Nisam znao.
Cile je osmotrio dvorište. Bila su prisutna još trojica muškaraca.
- O.K., O.K. Iza klonje - procedio je Cile tiho i dao znak Blagoju da dođe za njim.
Blagoje je brzo obrisao lice, strpao peškir u torbu i krenuo za Ciletom. Setio se kako mu je Desimir šapatom pominjao tog Labuda i pretpostavio da će i Cile da mu kaže za njega šapatom da ostala trojica u dvorištu ne čuju. Ako je on tako opak tip, tako moćan, možda bi svi jurnuli kod njega. Ali do njega se verovatno dolazi samo skrivenim putevima, poverljivim informacijama. Zar je moguće da je sada on naleteo na tipa koji ga zna i to prvog dana u Beogradu? Možda on od sada postaje štićenik svoje nove sudbine, neke srećnije, one koja mu je je juče spasla život, a danas je evo već našao put do tog Labuda.
Tek kada su stali iza toaleta, Blagoje je primetio Ciletove drhtave ruke. Preturao je po svojoj jakni, brzim, nervoznim pokretima. Izvukao je svežanj nemačkih maraka i brzo mu tutnuo u ruku. Blagoje je bio zapanjen. Hteo je da pita šta je to, ali Cile mu je prestrašeno mahnuo rukom da skloni te pare. Shvatio je da je to neka tajna i stavio ih brzo u džep. Onda je na svojoj ruci osetio Ciletovu ledenu i drhtavu ruku kako ga tapše dok mu je govorio isprekidanim glasom:
- Slušaj, reci Labudu da imam samo petsto. Za sada. Imao sam fras, jebi ga, još se nisam oporavio.
- Kad si imao fras? - pitao je zbunjeno Blagoje, mada je hteo da pita: "Kakav fras?"
- Prošle nedelje, izjebali me do daske. Ali oporaviću se. Do srede, sigurno ću imati još hiljadu. U sredu sigurno. Reci mu tako.
Dakle, bio je u pitanju dug i tu nije bilo problema, on će to sigurno dati Labudu čim ga nađe. Ali gde da ga nađe? To je hteo da pita i taman je otvorio usta kada je Cile zgrabio svoju torbu i lupio ga po ramenu u znak pozdrava.
- U sredu sam ovde! Garantujem glavom. 'Ajde zdravo! - brzo je izgovorio Cile i izjurio iz dvorišta.
Blagoje je hteo da vikne za njim, pružio je ruku da ga zaustavi, ali se zagrcnuo zbog kašlja koji ga je ponovo sustigao i nije mu dao da dođe do daha nekoliko trenutaka. Kada se povratio, Cile je već odmaglio. Osim njega, nikog više nije bilo. Dvorište je bilo sablasno prazno i samo je jedna pogrbljena stara Ciganka ušla sa kantom i metlom da pokupi đubre i pospremi pansion.
Diskretno je izvadio novac iz džepa i prebrojao. Petsto maraka.
"Šta je ovo, jebo te bog?" Čitavog života nije video toliko para koliko je od požara u fabrici ušlo u njegove ruke. Razmišljao je nekoliko trenutaka kuda da krene i šta da radi. Mora naći tog Labuda i mora mu dati taj novac: "Ne, ne. Ne mogu ga zadržati." Mora ga vratiti, definitivno je odlučio. To je neki nesporazum i ne želi da uzima tuđe. Samo gde da ga nađe?
Uzeo je svoju torbu i izašao na ulicu.

 

 

 

20.

...

"Mlade sobarice u hotelu Interkontinental u Beogradu bile su u svakom pogledu profesionalne i diskretne. Ipak, nisu mogle da povremeno ne prokomentarisu pojavu nekih gostiju koji su cesto odsedali u hotelu. Njihovu paznju posebno je privlacio gost iz apartmana 207, koji je vec godinu dana bio stalno zakupljen. Bio je lep, vitak covek, cetrdesetih godina, plavih ociju i plave kose veoma kratko podsisane, uvek besprekorno obrijan. Nosio je samo skupa odela, cesto ih menjajuci i kombinujuci sa raznobojnim svilenim kosuljama. Uglavnom su bila crne boje, a sako je oblacio uvek, cak i leti. Na desnoj ruci nosio je blistavi zlatan sat, a na domalom prstu veliki zlatan prsten.

U ustima bi cesto drzao cigaru i miris najfinijeg duvana sirio se iza njega hodnikom kad god bi prosao. Lice mu je bilo ozbiljno i stalozeno, ali nikada namrsteno. Pogled mu je bio hladan i bez emocije. Napojnice, i to izdasne, davao je obavezno svima, pa i sobaricama. Ipak, nijednoj od njih nikada se nije osmehnuo, nikada nijednu nije pogledao kao zenu, kao devojku, a nisu ga mogle videti u drustvu bilo koga drugog osim zaposlenih u hotelu koji bi mu eventualno preneli putnu torbu ili predali neku poruku. Uvek je bio sam.

Kola je menjao veoma cesto, a najvise je voleo skupe dzipove u crnoj boji.

Niko tacno nije znao kakvim biznisom se bavi, osim sto se nagadjalo da je vlasnik dva butika u prizemlju hotela. U jednom su se prodavale skupe cigare, strana pica i parfemi, a u drugom sportska oprema najpoznatijih stranih proizvodjaca.

Jedino sto su jos sobarice uspele da saznaju o njemu je da se zove Nikola Boric, da je stalno nastanjen u Vrscu i da je u Beogradu cesto poslovno, te zato uvek ima zakupljen apartman.

Kada bi mu namestale sobu, a prosto su se utrkivale u tome, nisu imale mnogo da spremaju. Njegova posteljina cesto je bila netaknuta, a ako bi i prespavao u njoj, ujutru bi bila namestena i besprekorno utegnuta. Kupatilo je za njim uvek bilo cisto i svi peskiri uredno poredjani. Koristio bi samo jedan mali i taj bi uredno slozio i stavio na pod iza vrata. Sve je oko njega bilo besprekorno cisto i sredjeno. Od djubreta su ostajali samo opusci od cigara i poneki zilet.

Koracao je lako i besumno kao da lebdi iznad zemlje, kao da je od vazduha. Tiho je dolazio i jos tise odlazio. Da je nocio u sobi sobarice su mogle da zakljuce samo po tom uredno slozenom peskiru na podu iza vrata.

No, jedno je bilo sigurno. Para je imao i to mnogo. Mnogo vise nego sto se moglo zaraditi od ta dva butika, mnogo vise nego sto se moglo zaraditi u kaficu „Dol", na spratu, za koji se takodje suskalo da je njegov. I za kockarnicu koja se nalazila u hotelu pricalo se da je delom njegova, delom ko zna cija, mada to niko nije mogao sa sigurnoscu da potvrdi. On je mnoge noci provodio tamo, ali nikada nije vidjen kako se kocka, niko nije video da pije bilo sta drugo osim kisele vode. Nije vidjan da sa nekim sedi, razgovara, druzi se. Uvek je sedeo sam, ponekad izmenjao koju recenicu sa nekim od gostiju, a onda je usred noci odlazio negde u nekom od svojih automobila. Devojke koje su bile zaposlene u tim, navodno njegovim buticima, bas kao i nekoliko dama koje su radile u kockarnici kao krupijei, darivao je ponekad skupim parfemimima, ali nikada se nijednoj nije udvarao, nijednu nije pozvao u drustvo, na pice. Ni muskarci nisu bili vidjani u njegovom drustvu, mada su kruzile price da ima neko takvo drustvo. Ipak, bilo je to daleko od svih dezurnih carsijskih ociju, i bile su verovatno samo price.

Ne moze se reci da se devojke iz butika, kao i mnoge zene zaposlene u hotelu nisu trudile da se nadju na njegovom putu, da budu zapazene bas tako, kao zene, a ne samo kao personal. Bilo ih je mnogo zainteresovanih, ali nijedna nikada nije dobila cak ni najmanji osmeh, ni malo uocljivije paznje. Samo napojnicu.

I te noci, kada je prosla ponoc, usao je Nikola Boric u uglancano kupatilo apartmana 207. Dugo se tusirao pod vrelim mlazom vode, a potom veoma pazljivo obrijao. Obukao je jednu od svojih sarenih svilenih kosulja kakve je najvise voleo da nosi, pazljivo izglancao svoje crne italijanske cipele i na zglob desne ruke stavio svoj zlatni Patekov sat. Onda je otvorio malu putnu torbu koja je stajala ispod kreveta i izvadio iz nje crni kozni pojas u koji je zadenuo revolver Ruger GP 100. Potom je izvadio drugi pojas i stavio ga oko ramena. U futrolu ispod pazuha stavio je pistolj Colt defender 45. Zadigao je nogavicu i stavio oko lista pojas sa futrolom u koju je smestio revolver Colt detective special 38. Podigao je drugu nogavicu i namestio pojas na kome je bila prikacena futrola sa nozem. Najzad je obukao crni sako i jos jednom bacio pogled na ogledalo. Sve je na njemu, kao i uvek, bilo besprekorno. Torbu je smestio u orman i pre nego sto ce izaci iz sobe izvadio je iz dzepa tubus sa Cohiba cigarom. Zapalio je i drzeci je u zubima, izasao iz sobe.

Sobarice koje su sedele u svojoj prostoriji na kraju hodnika i dezurale, cim su ga videle izasle su u hodnik i naklonile se. Klimnuo je glavom u znak pozdrava.

Sisao je u prizemlje i prosavsi dugim hodnikom hotela stigao do kockarnice. Na vratima su stajala tri momka obucena u konfekcijska odela iste velicine. Na jednom od njih, nizeg rastom, odelo je izgledalo smesno sa podvrnutim rukavima i nogavicama koje su se vukle po zemlji. Na bedzevima koje su nosili pisalo je „OBEZBEDJENJE", dok su se oni tiho domundjavali i kikotali dezurajuci ispred vrata. Nikolina pojava izazvala je njihovu potpunu pozornost. Razdvojili su se na obe strane vrata propustajuci ga da prodje. On ih nije ni pogledao, a oni su oprezno gledali na sve strane, jer je ocigledno neko veoma vazan usao u kockarnicu. Dok su dvojica ostala napeto da motre na ulazu, onaj nizi sa zarozanim nogavicama i podvijenim rukavima koracao je, skoro imitirajuci Nikolin korak, tacno dva metra iza njega. Nikola je otisao pravo za sank i seo na visoku barsku stolicu. Odatle je imao odlican pregled citave kockarnice, jer je u ogledalima sanka mogao da vidi sve sto se dogadjalo, a da pri tom njega niko nije mogao videti. Sanker se odmah servilno nasao kraj njega.

— Kiselu vodu s ledom — rekao je Nikola. Omanji momak iz obezbedjenja samo je nemo stajao poput kuceta iza njegovih ledja. Onda je Nikola, ne okrecuci se ka njemu, rekao samo:

— Nisam tu.

Omanji momak je primivsi ovu poruku, sa vaznoscu prvog glasnika, krenuo ka izlaznim vratima. Svojim kolegama koji su ga napeto cekali upitnim pogledima, samo je dao znak tako sto je odmahnuo rukama. Svima je bilo jasno sta to znaci: on nije tu. I ko god bi veceras dosao da se raspituje za NJEGA, naravno samo pokretom glave ili ocima, jer njegovo ime se glasno nije pominjalo, odgovor momaka iz obezbedjenja bice odrecno odmahivanje glavom. I svima ce biti jasno.

Za momke na vratima to je bio posao kome su pridavali izuzetnu vaznost. Bila je to prva stepenica u skoli koju su izucavali da bi jednog dana postali vazni, kao sto je Nikola u njihovim zivotima bio vazan. Ne zato sto ih je placao i konfekcijski oblacio, nego zato sto je on za njih bio idol.

O njemu nisu znali mnogo, vec su samo ponesto naculi, a i to su uglavnom bile price Najveci deo predstave koju su imali o njemu bila je samo njihova imaginarna konstrukcija u koju je on bio ugradjen kao idol. On ili samo njegovo ime koje se vec pune tri godine nije glasno izgovaralo.

Nikola je to znao i zato se cesto pitao sta oni zapravo ocekuju od svojih zivota kada su se vec tako mladi predali u ruke tom grozomornom idealu koji je on ostvario, mada to nikada nije zeleo. Oni to zele. Ali zasto? Da li je samo novac to sto ih gura u tako mracne ambicije? Mozda privid moci i vrsta uvazavanja koju oni koji se popnu na takav presto uzivaju? Ili je to nemogucnost da se iskazu na nekom drugom, casnijem i boljem putu, koji bi im doneo mnogo spokojniji zivot nego sto ga on sada ima. Ne. Oni su svesno prizeljkivali da budu upravo to sto je on sada.

Ni sam dugo nije bio svestan svoje pozicije. Niti je znao niti ocekivao da ce biti tako opasan, da ce biti na takvom glasu, da ce imati obozavaoce koji bi se bez razmisljanja bacili ispred metka koji je njemu namenjen. Nista od toga nije pretpostavljao dok je gradio svoju malu imperiju, ziveci tiho i skrovito kao radnik na gradilistima i povremeno obavljajuci neke druge poslove koji su mu donosili ogromne sume novca. S tim novcem u pocetku nije znao sta da radi, a onda su ga naucili. Ipak je jos izvesno vreme proveo radeci na nekoliko gradjevina kao obican zidar, jer nije bilo pozeljno da se zna koliko je imucan.

Konacno, pre godinu dana izasao je iz ilegale i usao u zivot mocnih i bogatih.

Lako se oprostio od sirotinjskog zivota kakav je oduvek vodio, ali se tesko predavao uzicima koje je novac donosio. U stvari, trudio se koliko god je mogao, ali nije uspevao. Nije mogao da se opusti. Da li zbog godina, jer je prvi put u trideset sedmoj godini uspeo da kupi sebi kvalitetan zilet i kvalitetne cipele, pristojno odelo i automobil, ili zbog prirode posla u kome je stekao svoj imetak? Bice da je ovo drugo bilo u pitanju.

Uvek je bio na oprezu, bez velikih i dugorocnih planova. Svako sutra bilo je za njega dan vise, a svako juce dan dalje od svega onoga sto je ostavio za sobom u proslosti. I sve sto je o sebi znao pre, sve sto je osecao, voleo i cemu se nekada radovao, bilo je duboko zamrznuto u njegovom dusevnom ledu. Pazljivo je odrzavao tu hladnocu jer ako bi se taj led istopio, on bi bio mrtav pre nego sto bi fizicki umro. Zato je zaboravio da se smeje, zaboravio da oko sebe primecuje lepe stvari i lepa lica, sve sto bi ga moglo razmeksati, sto bi ga moglo ubiti. Noci je provodio gledajuci lica koja su se smenjivala za ruletom, nasmejana i napeta, lica puna strasti, grceva i osmeha, razocaranja i trijumfa. Gledao ih je, nijednog trenutka ne saosecajuci ni sa jednim. Ta moc da ne zadrhti u tudjoj egzaltiranosti cinila ga je spokojnim i zadovoljnim. Kontrolisao se, bio je u potpunosti gospodar nad svojim emocijama i to mu je bilo najvaznije.

I dok je te noci, lagan kao pero, koracao izmedju kockarskih stolova i dzekpot automata, paznju mu je privukao napadan i jak zenski smeh. Mnogo je takvog zenskog smejanja cuo za tim kockarskim stolovima i nikada ga nijedan nije posebno dotakao, pa ne bi ni ovaj da mu se nije ucinio nekako bliskiji, suvise poznat. Polako se okrenuo ka stolu odakle je dolazio smeh i otkrio da pripada crvenokosoj dami, cetrdesetih godina, veoma doteranoj, u utegnutoj crnoj vecernjoj haljini golih ledja. I dok je pogledom odmeravao njena skladna ledja, jedna muska ruka nasla se na njima. Muskarac je bio njoj bliskih godina. Nosio je skupo vecernje odelo i naocare za zlatnim ramom. Smejali su se zajedno jer je pred njima verovatno bio neki dobitak. On je bio lovan, i to veci cim je sebi mogao da priusti provod u ovoj kockarnici. A ona? Ona je bila s njim bas zbog toga i to je bilo ocigledno.

Nikola se brzo okrenuo od njih i vratio do sanka. Odatle je mogao da ih posmatra u ogledalu, bez opasnosti da ga prepoznaju, jer oboje su mu bili dobro poznati, a spadali su u kategoriju ljudi koje je zeleo da zaboravi. Posmatrao ih je u ogledalu sve vreme dok su igrali na ruletu, a kada ih je sreca napustila, krenuli su ka izlazu. Nikola je istog trenutka ustao od sanka i krenuo za njima".

...

PRIKAZI:

HOME