13.7.2009. ISTINE I LAŽI O KLIMATSKIM PROMENAMA? ŠTA SE KRIJE IZA GLOBALNOG ZAGREVANJA, HLAĐENJA I NAELEKTRISANJA? (Prvi deo)
Mnogi stanovnici Evrope su primetili da su vremenske prilike poslednjih godina veoma nestabilne.
Neki političari, najviše se ističu Al Gor i Hilari Klinton, preduzeli su korake da se ova emisija smanji i drži pod kontrolom i oni u tom nastojanju rade i kao lobisti za zaštitu životne sredine. (Hilari Klinton upravo ovih dana drži pridike Kinezima zbog prevelike emisije ugljen dioksida iz njihovih industrijskih postrojenja).
Tako su se i naučnici podelili na režimske, koji podržavaju nastojanja Al Gora, i one nezavisne koji vide u svmu isključivo prirodnu silu. Na žalost, naučna istina ima jednu mnogo širu sliku za koju obični građani uglavnom ne znaju, jer nemaju ni vremena ni znanja da o tome razmišljaju i donose zaključke.
PROMENE OBUHVATAJU ČITAV SUNČEV SISTEM Naime, predstojeće klimatske promene na Zemlji, koje su nesporne i već se odigravaju, samo su jedan segment ukupnih promena u energetskom polju u čitavoj heliosferi i na samom Suncu. Poznato je da život kakav danas poznajemo na Zemlji zahteva jedan ekvilibrijum (ravnotežu) hemijskih i elektromagnetnih parametara kojima je sadašnji čitav živi svet na planeti prilagođen. Ali, ovo ne treba shvatati katastrofično, jer je sve deo jednog univerzalnog procesa u svemiru koji je u stalnom nastajanju i stvaranju. Ne postoji smrt već samo promena. Teorija o nastanku svemira u trenutku Velikog praska danas se sve više odbacuje i predstavlja izmišljotinu jednog belgijskog jezuitskog sveštenika, matematičara i astrofizičara Žorža Lemetra (1894 -1966), koga je podržao Albert Ajnštajn i napravljena je za potrebe katoličke crkve. Lemetr je inače bio glavni Ajnštajnov zaštitnik, neki tvrde i “mozak”. Ali, za ovu teoriju ne samo da ne postoje dokazi, već upravo snimci sa Hablovog teleskopa pokazuju da se svemir ne širi.
Promene koje će uticati na promenu klime na Zemlji događaju se u čitavom Sunčevom sistemu.
Ali, pre nego što navedemo zapažanja dr Dmitrieva, kako bi smo što bolje sagledali "veliku sliku" i sve efekte koji sttvaraju promene, pomenimo da su u poslednjih nekoliko godina mnoge temeljne naučne teorije dovedene u pitanje i to najviše zahvaljujući sve modernijim uređajima za osmatranje svemira , kao što je i Hablov teleskop, i razvojem tehnika za merenje hemijskih i električnih fenomena. Tako se i samo dosadašnje shvatanje šta je zaista Sunce pokazalo problematičnim.
KAKO SE SUNCE NAPAJA ENERGIJOM Na ovo posebno skreću pažnju Dejvid Talbot i Volis Tornhil u svojoj knjizi o Suncu iz njihove edicije o Električnom svemiru ( teorije koja je tek nedavno prihvaćena za razmatranje u naučnim krugovima). Stara teorija, koja se i danas uči u školi (i prihvata je i dalje većina naućnika) kaže da je Sunce termonuklearna furuna koja stalno troši energiju tako što konvertuje hidrogen u helijum. Takože, po ovoj teoriji X-zraci nastaju u Sunčevom termonuklearnom jezgru i progresivno gube energiju i “hlade se" sudarima kako se postepeno “cede” iz središta ka spoljašnosti. Pri tome su im potrebni milioni godina da dostignu “konvekcionu zonu” tj. zonu strujanja gde počinje prenošenje toplote. U konvekcionoj zoni (zoni prenšenja toplote) zagrejani gasovi se ubrzavaju i kao vruć vazduh šire se i podižu do Zemljine atmosfere kao konvekcione struje, a onda padaju natrag prema radiativnoj zoni kako se hlade. Za vidljivu “granulaciju” u fotosferi Sunca kaže se da je to ključajući gas koji se podiže i onda hladi. Osobina sunčevih pega je da se njihov broj povećava i opada u ritmičkim periodima, koji traju otprilike oko 11 godina. Ovo je prvi primetio nemački astronom Semjuel Henhrih Švab 1843. To se danas naziva sunčevom magnetnom aktivnošću, ciklusima Sunčevih pega. Ponekad Sunčevih pega ima mnogo, a ima perioda kada potpuno nestanu. Sada smo upravo u fazi velikog zatišja. Zagrejani gasovi u fotosferi Sunca se vide kao granule i izgledaju kao vrhovi konopastih struktura koje se podižu odozdo i formiraju krug oko zasenčene tačke – sunčeve pege . Fizičari identifikuju upravo ove strukture kao “konvekcione struje” jer to zahteva pomenuti zamišljeni termonuklearni model. Ali takvo ponašanje fotosfere izatkane od “granula” ne održava teoriju o ključalom vrelom gasu, smatraju Volas Tornhil i Dejvid Talbot, zagovornici teorije električnog svemira.
Naprotiv, ove konopaste strukture se na zaustavljaju na površini fotosfere, već se pružaju hiljadama kilometara izvan nje u okružuje u kome se nalazi splet vlakana ograničen kompleksnim magnetnim poljem Sunca. Takva zasenčena vlakna ne liče ni na jednu poznatu konvekciju vrućeg gasa. Po ovom, naučno usvojenom, modelu termonukleane furune i samo pojavljivanje pega je neočekivano. Tako standardni koncept jednostavnog prenosa toplote sa Sunca izgelda da ne radi kada se primeni na aktivnost sunčevih pega. A Sunčeve pege su , kao što ćemo videti, glavni faktor koji određuje klimatske promene na Zemlji.
Talbot i Tornhil zato smatraju da je Sunce nešto savim drugo, baš kao i sve zvezde. Pošto je po njima glavna sila u svemiru električna energija, oni smatraju da veliki strujni tokovi električne energije prolaze čitavim međuzvezdanim prostorom. Taj prostor nije prazan već je pun slobodnih čestica i naziva se plazma. Čak 99.9 posto svemira sačinjeno je od plasme. Linije ovih strujanja mogu se otkriti pomoću radio “šumova” koje emituju. Kada se ukrste dve međugalaktičke struje, one povuku deo matrije u spiralni vorteks i formiraju spiralu galaksije. Galaksija tako sija električnim svetlom zvezda koje su nanizane duž strujnih tokova u plazmi.
Tako je i površina Sunca pokrivena kompleksnim magnetnim poljima, a zna se da samo elektricitet može proizvesti magnetna pola. Zato se po Talbotu i Tornhilu i Sunce mora tumačiti terminima iz strujnog kola. Ovo su već potvrdila istraživanja Hansa Alfvena Gde su ta kosmička električna kola? Šta ih stvara? Šta ih održava? Tako po ovoj teoriji napajanje Sunca dolazi iz samog centra galaksije, odnosno preko rukavaca iz samog njenog kretanja. Dokle god postoji kretanje galaksije Sunce će se napajati električnom energijom. Sa ovakim razmišljanjem sada možemo uporediti analizu koju je izveo dr Aleksej Dmitriev, koji ne pominje električni svemir već energetsku “donaciju” koja je na ušla u Sunčev sistem na sasvim drugi način i koja će po njemu imati i već ima posledice na promenu mnogo čega na Zemlji. POSLEDICE ENERGETSKE "DONACIJE" HELIOSFERI Profesor Dmitriev veruje da je na svom putu kroz međuzvezdani prostor , heliosfera (Sunčev sistem) koja putuje u smeru solarnog apeksa u sazvežđu Herkules (po teoriji da se čitav svemir širi) , naišao (1960.) na homogenu materiju i energiju koja sadrži jone vodonioka, helijuma i hidroksila pored drugih elemenata i kombinacija koje postoje u plazmi. Prolaskom kroz tu strukturu došlo je do debljanja udarnog talasa formiranog u plazmi ispred Sunčevog sistema. Tako je nastala velika količina konvulzivne plazme koja se prevukla preko heliosfere i delom probila u Sunčev sistem i međuplanetarni prostor. Taj prodor je tako uneo jednu vrstu materije napravljene u međuplanetarnom sistemu i energetske “donacije” našem Sunčevom sistemu . Dr Dmitriev kaže da je time promenjen kvalitet međuplanetarnog prostora (plazme u heliosferi) tako što je povećana njena provodljivost . Zbog toga je već došlo do određenih promena koje su uočljive na mnogim planetama, uključujući i Zemlju. Takođe, on tvrdi i da su uočljiva neka nova stanja u režimu aktivnosti Sunca, ali i planetofizičke promene na mnogim planetama i sve su posledica ulaska ove energetske “donacije”.
Udvostručana je aktivnost magnetnog polja na Jupiteru (na osnovu podataka iz 1992.) i serija novih stanja i procesa na ovoj planeti nakon nekoliko eksplozija jula 1994. (koje je prouzrokovala jedna kometa).
Septembra meseca 1997. američki veštački satelit “Surveyor” sreo je u Marsovoj orbiti gustinu atmosfere dvostruko veću nego što je predviđala NASA. Tada se na Marsu odigravala oluja planetarnih razmera. Uočljivo je i generisanje atmosfere na Mesecu porastom količine natrijuma koji doseže 9000 kilometara u visinu. I na Veneri su uočene hemijske i optičke promene. Inverzija tamnih i svetlih tačaka, koja je prvi put uočena, i jako opadanje količine sumpornih gasova u atmosferi. PROMENE NA ZEMLJI Na Zemlji se ove promene uočavaju na više nivoa. Jedna od mogućih posledica je ubrzano pomeranje magnetnih polova Zemlje.. Pomeranje polova neizbežno vodi velikim klimatskim promenama, a njihova eventualna inverzija imala bi kataklizmičke posledice. Samo pomeranje polova je ipak prirodan proces i događa se stalno. Velike klimatske promene dešavala su se u prošlosti u više navrata i deo su ovog sasvim prirodnog procesa pomeranja magnetnih polova.
UBRZANO POMERANJE POLOVA Poslednjih dve stotine godina brzina njihovog pomeranja se upravo povećava, zbog čega postoji bojazan da može doći i do njihove inverzije (što je kataklizmički scenario). Ali, ne dele svi to mišljenje. Zato se brzina kretanja polova stalno prati.
Nakon toga ubrzanje je nastavljeno pa je sada ide i do 200 kilometara godišnje.Takvo ubrzanje može voditi inverziji čak mnogo brže nego što su naučnici očekivali. Prema podacima iz 2005. pozicija severnog magnetnog pola je bila 82, 7 stepena severno i 114,4 zapadno na ostrvu Elesmer , u nizu ostrva Kraljice Elizabete u Kanadi. Severni pol se u 20. veku pomerio za 1100 kilometara.
PROMENA KLIME JE IZVESNA Na osnovu svih ovih manifestacija i brojnih merenja dr Aleksej N. Dmitriev je još 1997. pokušao da sagleda ukupnu planetofizičku aktivnost na Zemlji i došao do zaključka da se NEPOVRATNE promene već odigravaju, a posledica su upravo „jako naelektrisanog materijala energetski neujednačenog u anisotropnom međuzvezdanom prostoru koji je isprekidan međuplanetarnim prostorom našeg Sunčevog sistema.”
Plantofizičke promene se tako manifestuju eksplicitnim i implicitnim posledicama.
Ali mnogo su ozbiljnije implicitne manifestacije jer su to procesi koji se odvijaju izvan praga obične ljudske percepcije. To su transformacije u Zemljinom magnetnom polju gde već postoje dokazi ogromnih promena koje utiču na transformaciju čitavog ambijenta na Zemlji.
|
---|