18.03.2010.

ISTINA O POLIOMIJELITISU I DEČJOJ PARALIZI

KAKO SU TROVANJA SINTETIČKIM PESTICIDIMA POSTALA VIRALNE INFEKTIVNE BOLESTI?

Mnogi lekari se nakon Drugog svetskog rata uče medicini sa apsolutnim poverenjem u istinitost onoga što je u medicinskim knjigama zapisano. Neke naučne tvrdnje za koje postoje naučne reference koje su odavno usvojene u takozvanim zvaničnim i priznatim naučnim krugovima, naučni radovi objavljeni u uglednim medicinskim žurnalima, kao i najveća od svih potvrda - Nobelova nagrada za medicinu, jednostavno ne ostavljaju mnogo mesta za sumnju. Proveriti istinitost ovakvih priznatih naučnih otkrića, jedno običnom studentu ili lekaru gotovo je nemoguće.

Piše: Ivona Živković


Poliomijelitis se i danas opisuje kao teška zarazna bolest, čiji je uzročnik poliovirus koji se nalazi u crevima. On može napasti nervni sistem i izazvati tešku upalu sive moždine. Za samo nekoliko sati tako može doći do blokade rada mišića, a najčešće nastaje oduzetost nogu koja može biti privremena ili trajna, u zavisnosti od oštećenja ćelija u nervnom sistemu. Ukoliko dođe do oštećenja nervnih vlakana koja pokreću mišiće u plućima (bulburni polio), organizam ne može da uzima kiseonik niti bolesnik da guta, pa se oboleli tada moraju hitno staviti na veštačka pluća (respiratore). Nekad su se koristila čelična pluća, koja su funkcionisala kao grudni koš i koja su mehanički ubacivala vazduh paralizovanima. Bolest je često smrtonosna, a mnogi koji je prežive mogu ostati doživotno vezani za invalidska kolica.


Tvrdi se da je poliomijelitis veoma zarazna bolest, koja se prenosi oralno-fekalnim putem. Dečja paraliza je simptom ove bolesti, a ime je dobila po tome što ovaj poliovirus uglavnom napada decu mlađu od tri godine (oko 50 odsto obolelih su deca). Za ovu strašnu bolest konvencionalna medicina tvrdi da joj leka još nema i najbolji način da se spreči jeste imunizacija koja se postiže vakcinacijom. Nažalost, neki obole i pored toga što dobiju vakcinu. Zato je u svim razvijenim i civilizovanim zemljama (znači zemljama gde se autoritet Svetske zdravstvene organizacije apsolutno uvažava) uvedena obavezna vakcinacija dece sa OPV (oralnom polio vakcinom).


Polio vakcinu je na svu sreću neko već izumeo (kad već nije izmislio lek), i to je uradio Džonas Salk 1955. godine. I postao svetski poznato ime u savremenoj medicini. Njegova vakcina je kasnije usavršena (jer se i nije baš pokazala) i napravljena je oralna varijanta dr Alberta Sejbina. O tome kako ova vakcina danas više širi poliovirus nego što ga suzbija, objavila je više radova dr Vjera Šajbner, nezavisni istraživač.
Polio vakcina se daje prvi put svakoj bebi OBAVEZNO kada ona navrši dva meseca, a onda još tri puta na svaka dva meseca. Ukupno se detetu "umrtvljeni" polio virusi ubace četiri puta. Šta su zaista „umrtvljeni“ virusi videćemo kasnije. U SFRJ je obavezna polio vakcina uvedena 1961.


U svetu je zabeleženo nekoliko velikih epidemija poliomijelitisa. Prva velika epidemija je zabeležena 1894, a zatim 1916. Najveća je bila u SAD  u periodu od 1945 do 1949. U epidemiji poliomijelitisa u SFRJ, 1956. godine, registrivano je 854 obolelih. Epidemije se i dalje povremeno pojavljuju.

Poliovirusi (kojih ima bar tri vrste) izazivaju groznicu, povraćanje, konvulcije, oduzetost... Čudno. Pomenuti simptomi su baš karakteristični za razna trovanja.

 

DA LI JE UZROČNIK OVE BOLESTI ZAISTA VIRUS?


Već smo ranije pisali o tvrdnji poznatog nemačkog virusologa dr Stefana Lanke da nikada do sada niti jedan patogeni virus nije izolovan i da takve proteinske forme koje izazivaju do sada registrovane "zarazne" bolesti, jednostavno -ne postoje. Sa ovom tvrdnjom slažu se za sada samo nezavisni naučnici istraživači, dakle oni čija istraživanja ne finansiraju države niti moćne farmaceutske korporacije koje se bave i proizvodnjom vakcina. Jer, ako nema patogenih virusa, vakcine su besmislene.


Kada je u pitanju poliomijelitis takođe postoje nezavisna istraživanja koja danas većini lekara nisu poznata, pošto su iz medicinskih knjiga jednostavno - izbačena. To su istraživanja koja je vršio dr Morton. S. Biskind nakon izbijanja velike epidemije poliomijelitisa u SAD 1945. I sam predsednik SAD Franklin D. Ruzvelt postao je žrtva ove bolesti.

Velika epidemija poliomijelitisa izbila je u SAD 1945. Veliki broj dece je tada stavljen na "čelična pluća".

 

Svoja višegodišnja istraživanja u kojima je povezao masovno trovanje pesticidima, posebno DDT-ijem sa epidemijom poliomijelitisa Biskind je objavio 1953. u "Američkom žurnalu za digestivne bolesti". Biskind je tako uočio da je najznačajnija karakteristika sve većeg broja slučajeva poliomijelitisa to što se on identično povećavao kod ljudi i kod domaćih životinja. I epidemija 1945. je nastala istovremeno.

 

AMERIČKA VLADA PRIKRIVALA MASOVNO TROVANJE?

Dr Biskind je, takođe, primetio da su nikada do tada zabeleženi sindromi u razvoju neke bolesti, počeli da se pojavljuju odmah nakon Drugog svetskog rata i to istovremeno kod ljudi i domaćih životinja.

Kao glavni izvor trovanja video je mleko u kome se našao pesticid.
U ispitivanjima koja je vršio upoređujući simptome trovanja DDT-jem sa simptomima polimijelitisa, nedvosmisleno je uočio da su oni identični. I to se ponavljalo u svim ispitivanjima.

Ali, stav većine naučnika tada je bio da se ne radi o trovanju već o novoj bolesti "X" čiji je uzročnik, do tada nepoznat, virus "X".

Biskind je tada dao i detaljne opise simptoma trovanja DDT-jem kod dece i svi su se poklapali sa simptomima bolesti "X" od virusa "X" . Tako Biskind nalazi da se od blažeg trovanja DDT-jem javljaju i grčevite konvulzije, prvenstveno u nogama. Nekoliko ispitivane dece je zbog toga hramalo dva do tri dana ili nedelju i više. Isti simptomi su se javljali kod pasa i mačaka.
Ali, mogući uzročni odnos bolesti "X" koja je izazvala tešku epidemiju sa 200.000 obolele dece u SAD sa DDT-ijem, američka vlada jednostavno nije želela dalje da ispituje. Biskindove sumnje da je bolest X zapravo trovanje pesticidima, odmah su opovrgnute i odbačene bez ikakvih dokaza da su netačne i neutemeljene.

Na osnovu studije koju je vršio 1948. i 1949, Biskind je zapisao:
"Istovremeno sa nastupanjem ovog poremećaja NAZVANOG bolest "X", jedan broj promena se kod "X" bolesti javlja u slučaju već poznatih bolesti. Najupadljivija je poliomijelitis. U SAD su slučajevi polija bili u porastu pre 1945. na prilično konstantnom nivou, ali epidemiološke karakteristike su ostale nepromenjene. Sa početkom 1946. učestalost porasta se udvostručila. Od tada su zabeležene znatne promene u karakteru bolesti. Nasuprot svim ranijim iskustvima, ova bolest je postajala epidemija godinama zaredom."


Ovakva reakcija ne iznenađuje kada se zna da je upravo vlada SAD bila i te kako dobro upoznata sa mogućim opasnim posledicama koje su mogle da nastanu u kontaktu ljudi i životinja sa farmakološkim jedinjenjima od kojih je formulisan DDT. I to su znali još 1940. godine, dakle pet godina pre nego što je DDT odobren za masovnu upotrebu. I to je takođe zapisao u svom radu dr Biskind. Dakle, poznato im je bilo da se se DDT skladišti u masnim delovima tela životinja (salu) i da se kasnije pojavljuje u kravljem mleku. Isto je i kod ljudi. "DDT poseduje veliku bioakumulativnu sposobnost i taloži se u mišićima i kostima", danas ovo zna svako. Ali, upravo DDT-jem su tokom Drugog svetskog rata masovno zaprašivani i vojnici i civili, kao i žene, kako bi se sprečilo širenje vašiju. Zaprašivani su zatvorenici u konc-logorima u Nemačkoj.

Zaprašivanje civila i vojnika u Nemačkoj 1944 i 1945.

STRAH OD MIKROBA: Zaprašivanje DDT-ijem radnika na farmi, krava muzara i putničkih aviona u SAD.

 


Mlečni proizvodi DDT-jem tretiranih krava su tako postali idealni prenosioci ovog pesticida, jer su se zadržavali kao rastvor u mastima i vodi. "DDT je voskast organohlorin sa afinitetom ka mastima i efikasno se prenosi mlečnim produktima kroz digestivni sistem i razne organe", objavio je 1953. Biskind. Zato je sredinom 1940. FDA (Američka agencija za hranu i lekove) bila protiv upotrebe DDT-ja na farmama za uzgoj krava za mužu. Ipak, pod pritiskom industrijalaca zataškala je podatke i odlučila da ga ipak pusti na tržište kao neškodljiv preparat.

REKLAMA iz 1940. KOJU SU DECA LAKO PAMTILA PO SLOGANU: "DDT IS GOOD FOR ME-E-E!"


DDT (dihlor-difenil-trihloretan) je kao prvi sintetički pesticid, pušten u slobodnu prodaju 1945. Reklamiran je kao veoma bezbedan i odličan zaštitnik od raznih vrsta štetočina. Pod trgovačkim imenom Knoxout, DDT je prodavan kao sprej protiv insekata pogodan za domaćinstva. Reklamiran je kao odlično sredstvo prskanja domaćih životinja, goveda, pasa, mačaka, kao i životinjskih ležišta. Barn sprej za štale je korišćen za prskanje krava muzara, i drugih životinja, pa je reklama naglašavala da se time dobija krava (koza, ovca)koja daje do 20 posto više mleka, a to znači više butera i više sira...
I kada je velika epidemija poliomijelitisa već izbila 1946, farmerima je iz vlade savetovano da 5-procentnim rastvorom DDT-ja prskaju krave muzare i čitave štale. Prskala se i stočna hrana, voda, ali i usevi za ljudsku upotrebu.


Milioni ljudi u svetu su preko dvadeset godina koristili DDT. Koristili su ga i vojnici u Drugom svetskom ratu kako bi se oslobodili vašiju. DDT je bio veoma popularan nakon rata i u Jugoslaviji.
DDT je tek početkom sedamdesetih godina počeo da se povlači iz upotrebe u mnogim zemljama sveta.

 

"Ne samo što se su ljudi iz američke vlade oglušili o rezultate ispitivanja koji su pokazali njegovu toksičnost već je čitav državni aparat počeo da radi na zataškavanju ovakvih  podataka", pisao je Biskind. Pri tome su angažovali veliki broj podobnih naučnika, kao i medija, koji su naučno i stručno obezvređivali sva istraživanja koja su mogla da ugroze opstanak DDT-ja na tržištu.
Istovremeno, oni su (kao agenti uticaja) radili na uveravanju naučnih krugova i javnosti da je DDT bezopasan za ljude i životinje. A mediji su ga žestoko reklamirali.

 


Očiglednu vezu masovne upotrebe DDT-ja sa pojavom epidemije bolesti "X" koja je imala sve simptome masovnog trovanja niti jedan relevantni naučni autoritet nije hteo da vidi.
Zato je, po mišljenju dr Biskinda, "došlo do niza katastrofičnih propusta koji su doveli do teškog masovnog trovanja skoro milion ljudi u SAD.
Pol Herman Miler je za otkriće DDT-ja čak dobio Nobelovu nagradu 1948. Možete li zamisliti da se ustanovi da je Nobelova nagrada data čoveku koji je prouzrokovao tešku epidemuju poliomijelitisa?

 

LOVCI NA VIRUSE DOBIJAJU ZADATAK -PRONAĆI POLIO VIRUS!


Zato je primenjena i posebno razrađena strategija smišljenog skretanja pažnje na jedan drugi uzročnik bolesti - a to su virusi. Formirana je podobna ekipa naučnika koja je imala zadatak da "nađe" virus koji je uzročnik poliomijelitis, a i da definiše prihvatljivu teoriju. I za to su iz državnog budžeta izdvojena velika sredstva.

Dr Biskind je o opasnostima korišćenja pesticida svedočio i pred jednom kongresnom komisijom, ali bezuspešno. Karijera mu je bila zapečaćena i morao je sam da publikuje svoje naučne nalaze. Umro je početkom sedamdesetih. Njegov rad je veoma brzo zaboravljen. Pregazili su ga naučni radovi novoustanovljene specijalističke službe za lov na viruse i dobro plaćenih "virusologa".


"Lovci na viruse" su tako dobili u medijima i u naučnim krugovima izuzetno veliki prostor, kao eksperti koji čovečanstvu treba da donesu spas od zastrašujuće zarazne bolesti - "dečje paralize". Ali, njihov zadatak zapravo je bio da maksimalno preko medija i medicinskih žurnala seju strah od ove bolesti. Što su i uspeli. Lek protiv poliomijelitisa zato nikada nije pronađen , ali je pronađena vakcina koja će strah od bolesti i dalje održavati, a u džepove proizvođača, zahvaljujući masovnom strahu i neznanju lekara, ubacivati svake godine ogroman novac koji državni budžeti odvajaju za - imunizaciju. Da, imunizaciju kao "jedini spas" od očitog sindroma trovanja.

Šta sve mogu mediji: vakcina je pravi "spas" za "nepoznatu" bolest kojoj nema leka!


Tako je i u slučaju poliomijelitisa krenula razrada naučne teorije zasnovane na pogrešnom učenju o Pastera i Koha. Cilj je bio ne samo zataškavanje štetnosti pesticida i drugih hemikalija koje su se sve više nalazile u hrani, vodi za piće, u vazduhu, već i zataškavanje činjenice da bolest prouzrokuju i glad i siromaštvo, ali i prekomeran unos toksičnih lekova. Strah od virusnih bolesti (kao i drugih bolesti koje izazivaju mikrorganizmi) postao je masovan, o tome je učeno u osnovnoj školi svako dete. Na ovom falš učenju i danas počiva konvencionalna medicina.

Dr Salk je postao "Čovek godina" magazina "Time" i "srećna" deca su masovno pozivana na vakcinaciju (čitaj trovanje krvi).


"Varvarizam ovakvog naučnog pristupa najbolje se video u masovnom ubijanju životinja na farmama, usled navodne inficiranosti (bolešću ludih krava, tuberkulozom ili ptičjim gripom), pri čemu se nijednog trenutka nije postavilo pitanje eventualnog adekvatnijeg pristupa u veštačkom uzgajanju domaćih životinja koje se drže u neprirodnim uslovima, često bez sunca i uz stalno zaprašivanje hemikalijama i vakcinaciju", napisao je Džim Vest.


A virus kod obolelih od poliomijelitisa nije bilo teško pronaći. Naime, teorija Luja Pastera o postojanju mikroorganizama koji prenose bolest bila je idealna da se na njoj izgradi čitav sistem naučnih radova koji će "dokazivati" da uzročnik bolesti leži u nekom mikrobu. Već smo ranije pisali kako je za te potrebe preformulisan termin virus, koji je nekada značio toksin (otrov). Ali, vremenom su simptomi trovanja počeli da se pripisuju delovanju virusa, ali ne virusa - toksina , već virusa kao specifičnog mikroorganizma. Kasnije je preformulisano da virus i nije mikrorganizam, već veoma specifična životna forma, koja nije samostalna nego traži ćeliju u kojoj bi se razmnožavala.

Crtež poliovirusa kako su ga "videli" naučnici sa Harvarda. Kako bi rekao Klint Istvud kao Prljavi Hari: "Trust me. I know what I'm doing."

Danas, ipak i zvanična nauka polako usvaja da je virus (kako se vidi pod mikroskopom) samo deo ćelijskog genetskog materijala (koji se kreće između ćelija) i koji je zapravo - informacija u jednoj energetskoj čestici.

Ali, teorija o patološkim virusima i pored ovoga opstaje kao uzročnik infektivnih bolesti. Koliko lekara uopšte razmišlja o onome što pročita u medicinskoj literaturi koju im preporučuje farmakoindustrija?

 

ROKFELEROV ČOVEK NA ČELU NACIONALNE FONDACIJE ZA  DEČJU PARALIZU

A “lovci na viruse” su radili svoj posao. Tako je otkriveno postojanje jednog enterovirusa (u digestivnom traktu) koji je postao sumnjiv. Danas se zna da postoje bar 72 poznata enterovirusa. A jedan od njih je dobio naziv poliovirus. Da se on "pronađe" kod obolelih uticao je i ekonomski faktor, što je danas malo poznato. Naime, za vreme velike epidemije u SAD, 1942-1962, sve žrtve poliomijelitisa su bile dijagnostikovane sa poliovirusom, bez obzira na to da li je on izolovan kod obolelih ili ne. Razlog tome je što je novac iz "Nacionalne fondacije za paralizu", koja je posebno osnovana za ovu priliku, isplaćivan samo za ovu namenu. Zbog toga, ukoliko bi pacijenti bili u bolnici, prikopčani  na gvozdena pluća, da bi bolnica dobila sredstva iz Fondacije, bolnici je bilo isplativije da pacijente tako i dijagnostikuje - poliovirusom.

Plakat fondacije "Marš novčića".

"Nacionalna fondacija za dečju paralizu" (NFIP) tako je  iskoristila novac sakupljen u državnoj dobrotvornoj organizaciji "The March Of Dimes" ( koja se bavila prikupljanjem dobrovoljnih priloga za pomoć bolesnoj deci) i preusmerila ga za finansiranje istraživanja koje je kasnije vodilo otkriću Salkove vakcine, kao i masovnih proba sa vakcinacijom koje su vršene 1954. u SAD.

Osnivanje raznih fondova i prelivanje sredstava iz jednog u drugi prava je specijalnost bankara koji su stajali iza čitavog poduhvata.

Direktor ovih polio istraživanja bio je dr Henri Kum (Henry W. Kumm). Ko je taj čovek i da li možda ima veze sa nekim velikim bankarom?
Kum je rođen u Visbadenu, u Nemačkoj. U SAD je došao preko Britanije i postao američki državljanin 1945. Proveo je 23 godine u "Rokfeler fondaciji za medicinska istraživanja", pre nego što se priključio radu "Nacionalne fondacije za dečju paralizu" jula 1951. Nakon dve  godine postao je njen direktor. Kum je za vreme Drugog svetskog rata radio kao civilni konsultant "Glavnom lekaru" američke vojske u Italiji (da li kao nemački državljanin?), gde je rukovodio proučavanjem upotrebe DDT-ja protiv malaričnih komaraca u močvarama blizu Rima i Napulja. Ova istraživanja vršena su preko Rokfeler fondacije i na Sardiniji. Da li su američki vojnici tada bili upotrebljeni kao zamorčići za ispitivanje DDT-ja?


Da je postavljanjem Kuma na mesto direktora "Nacionalne fondacije za dečju paralizu" nastao sukob interesa privatnog korporativnog biznisa sa nacionalnim, nije teško uočiti. Pobedio je privatni. Dakle, igra je jednostavna: osnivaju se razne "dobrotvorne" organizacije, razne NVO, fondovi, fondovi i kreće medijska kampanja -priložite za bolesnu decu. Dobro plaćeni "lovci na viruse" su tako usavršili naučnu teoriju koja kaže da poliomijelitis izazivaju tri vrste virusa, pa su definisane tri vrste polija. Teorija kaže da postoje i mnogi drugi virusi, na primer oni koju su uzročnici bolesti centralnog nervnog sistema "nalik poliomijelitisu" i koja se "klinički ne razlikuje" od polija.

 


Ali, u nekim studijama laboratorijski testovi za više patogena otkrili su da postoji i mešavina patogena, višestruki virusi, glivice i bakterije, takođe mogu biti udruženi sa jednom dijagnozom polija.
Koksaki virus i echo virusi mogu takođe uzrokovati paralitičke sindrome koji se klinički ne mogu razlučiti od paralitičkog poliomijelitisa. Ti polio slučajevi su obično svrstani kao encefalitis ili meningitis za vreme proglašene polio epidemije. Laik u svakom slučaju može lako videti simptome trovanja. Ali lekari moraju da vide virus. Za vreme velike epidemije 1949, njujorški državni sekretarijat za zdravstvo pokušao je da postavi teoriju o poliomijelitisu koji se prenosi sa čoveka na čoveka, ali u tome nisu uspeli. I njihovim radovima nedostajali su  dokazi. Sa tim ciljem rađeni su mnogi testovi sa životinjama i ljudima (siročićima iz domova, kao i zatvorenicima).

Ali, "poliomijelitis nije zarazna bolest", tvrdio je 1953. dr Biskind.

 

IZMIŠLJAJU SE NOVA OTKRIĆA O VIRUSIMA

Ipak, objavljene su i mnoge knjige sa ciljem da se javnost upozna sa istorijatom podmuklog delovanja virusa.
Za polio virus je tako napisno da je endemski i da je postojao širom sveta još od drevnih vremena. Arno Karlenu autor knjige: “Čovek i mikrobi” napiso je da polio virus živi samo u ljudima. Po njemu, virus se verovatno adaptirao na ljudsko tanko crevo pre mnogo hiljada godina. “Neki istoričari su tvrdli da polio koji izaziva paralizu potiče još iz drevnog Egipta. Može biti, ali dokazi su slabi.”, zapiso je Karlen.

Popularišući viruse kao mikrobe koji izazivaju bolesti Karlen je naveo da se prvi nesumnjiv slučaj poliomijelitisa nalazi u kasnom 18 veku. Na to ga je navelo otkrivanje paralitičkih simptoma.  Ali, da li je to baš bila posledica delovanja virusa (kao mikroba)  ili nekog trovanja? Biskind podseća da su upravo trovanja jedinjenjima olova ili sa arsenikom bila dosta česta u to vreme. Trovanje je često korišćeno i kao metod uklanjanja političkih protivnika. Neuspelo trovanje je mnoge žrtve ostavljalo dožovotno paralizovanim. Dakle, to ne može biti dokaz o postojanju virusa koji izaziva paralizu.


Prva epidemija poliomijelitisa je tako, po kreatorima istorije virusa,  zabeležena u Švedskoj 1887.,  a to se dogodilo punih 13 godina nakon spravljanja DDT-ija, tvrdio je Biskind. U Nemačkoj je zabeležena 1874, četrnaest godina nakon što je uvedeno mehaničko prskanje useva sa preparatima na bazi vode, parafina, sapuna i arsenika. Dakle, ove epidemije su se dogodile nakon izuma nazvanog pesticidi. Odsustvo pominjanja DDT- ija iz rane literature ne znači da on nije i korišćen, s obzirom da su korišćeni organohlorini.
Priča o poliovirusima koji su stari vekovima je, ipak,  ostala  nedokazana.

Ali, posejan je strah od virusa i to je sada najsmrtonosnija bolest. “Virus-manija je društvena bolest visoko razvijene ljudske zajednice. Izlečiti je potrebno je obuzdavanje straha, s obzirom da je strah najsmrtnonosniji virus i najefektnije se prenosi putem medija”,  tvrdi danas penzionisani belgijski profesor i doktor Etijen de Harven, koji je jedno vreme radio i u poznatoj bolnici  Sloan -Ketering.

Grafikoni koje je priložio dr Biskind pokazuju uporedni porast slučajeva poliomijelitisa sa rastom proizvodnje pesticida u SAD u priodu od 1940 do1970 i od 1945 do 1953. Ovi grafikoni su potpuno ignorisani.

 

NOBELOVA NAGRADA NAUČNIM OTKRIĆIMA KORISNIM ZA KORPORATIVNI BIZNIS


Tako su 1954. Tomas Veler, Džon Enders i Frederik Robins dobili Nobelovu nagradu jer su uspeli da uzgoje virus poliomijelitisa u epruveti. A kad ga dobijete u epruveti, onda ga lako stavite u vakcinu i bolest širite dalje. I to je način na koji se ova bolest i danas održava.

O tome je  pisala i dr Vjera Šajbner sada penzionisani nezavisni istraživač iz Bratislave, koja u svojim radovima došla do otkrića da  polio vakcina ne samo da nije iskorenila poliomijelitis , već je prouzrokovala izbijanje raznih paraliza direktno vezanih za zakonom propisanu vakcinaciju. Ali, to su sada “nove bolesti”  pa se simptomi poliomijelitisa sada nalaze kod Gilen- Bereovog sindroma  ili viralnog ili aseptičnog meningitisa, cerebralne paralize (preko 75 posto slučajeva nije dijagnostikovano na rođenju, već nakon 6 meseci starosti tj. bar tri tretmana vakcinom). Svake godine samo u SAD se registruje 30 000 do 50 000 slučajeva obolelih od  aseptičnog meningitisa. “Pre vakcinacije tako veliki broj obolelih bio je zabeležen samo u vreme epidemije, da sada s e javlja svake godine”, tvrdi dr Šajbner.
Očito ova bolest nije iskorenjena.


Širenju bolesti preko vakcine pogoduje i to što su ljudi iz medicinske struke nekada bili učeni  da koriste pojmove “mrtve” i “žive” viralne vakcine, pa se verovalo  da se u vakcine mogu stavljati žive ili mrtve proteinske forme. Ali, već početkom šezdesetih godina 20. veka virusolozi su počeli da prepoznaju varijetete  kod “mrtvih” (ili ubijenih) virusa koji su pod određenim uslovima bili u stanju da “ožive” i da nastave da se u ćeliji umnožavaju. Zato je umesto “mrtav” uveden pojam “umrtvljen” virus. Takav virus u stanju “umrtvljenosti” ne može da bude infektivan odnosno ne može da se razmnožava u ćeliji. Zove se još i neaktivan. Ali, to istovremeno znači da se takav virus može i  aktivirati, odnosno, “oživeti” u određenim uslovima. A ovo oživljavanje se može izvršiti upravo ubacivanjem virusa (dela proteinske informacije ) u živu ćeliju. I to može dogoditi nakon vakcinacije.


Dakle trajno mrtav virus, tj. mrtva informacija ne postoji.  Još je dr Antoan Bešam u 19 veku tvrdio da osnovne čestice života koje je on nazvao mikrozome nikada ne mogu biti uništene. A one predstavljaju agens života i iz njih na određenoj hranjivoj podlozi nastuju virusi (nosioci informacije o formiranju proteina) zatim bakterije, a u kasnijem evolutovnom staijumu i gljivice. Vilhem Rajh je ove čestice života nazvao orgonskom energijom i takođe zaključio da je neuništiva.


Tako se iz  naučnog istraživanja dr Vjere Šajbner vidi da se nakon Drugog svetskog rata epidemije poliomijelitisa javljaju upravo u područijima gde je vršena masovna polio vakcinacija . Na primer 1993. izbila je u jednoj maloj religioznoj zajednici u Holandiji, a isti je uzrok epidemija na Tajvanu 1982., zatim 1988 u Omanu, kao i u  Rumuniji, Gambiji, Namibiji…

Ali, poliovakcine nisu širile samo poliomijelitis već su počele da šire i kancer kada je došlo do teške kontaminacije polio vakcina sa veštački održavanim virusom kancera.